Odlazak majstora horora

Tijekom povijesti horora kao filmskoga žanra, povijesti koja je tek godinu mlađa od sedme umjetnosti kao takve, jer je već 1896. legendarni pionir sedme umjetnosti Georges Méliès realizirao kratki film Le manoir du diable, koji se smatra prvim ikad snimljenim hororom, filmovi strave su bili ostvarenja redovito obilježena izrazitim autorskim pristupima, podjednako scenarističkim i redateljskim. Pored čestih suptilnih psiholoških profiliranja protagonista i primjetnih doza ironije i subverzije, odlikovale su ih i naglašena skrb o gradiranju jeze i o praktički svakom detalju te česti angažirani osvrti na društvena stanja u vremenima u kojima su nastajali, kao i manje ili više kritički i(li) metaforički komentari u vremenima nastanaka neprihvatljivih socijalnih i(li) političkih pojava i trendova. U rukama inteligentnih, promišljenih i mudrih filmaša, od Roberta Wienea i njegova antologijskog Kabineta dr. Caligarija iz 1920, preko sjajne Umorne smrti Fritza Langa i eponimna Murnauova Nosferatua, potom tijekom desetljeća ostvarenja producenta Vala Lewtona te redatelja Romana Polanskog i Marija Bave, sve do pojave Johna Carpentera, Georgea A. Romera, Wesa Cravena i Tobea Hoopera, odnosno Sama Raimija, Joea Dantea i Stuarta Gordona, te u posljednjih petnaestak-dvadesetak godina Franka Darabonta, M. Night Shyamalana i Thomasa Alfredsona, horor je uvijek bio žanr koji je manje (onima koji se žele tek prestrašiti i dobro zabaviti) ili više ambicioznim gledateljima – onima koji u hororima osim jeze i uzbuđenja traže i dodatnu vrijednost – znao ponuditi inteligentno i intrigantno iskazan angažman, jasan stav, inovativnost i ironičnost te socijalnu kritičnost.

Wes Craven ostat će zapamćen i po kvadrilogiji Vrisak

Sva lica žanra

Horori su tako bili – danas su, nažalost, iznimno rijetko – djela u kojima su se na tematskim i idejnim razinama jasno iščitavale društvene i političke mijene, od ekspanzije nacizma u Njemačkoj 30-ih godina prošlog stoljeća preko širenja hladnoratovske psihoze tijekom 50-ih i tematiziranja psihičkih devijacija, seksualnosti i nasilja u 60-ima, do okretanja filmskom nihilizmu (pod utjecajem vijetnamskog rata), religioznosti, kanibalizmu i seksizmu u 70-ima, u kojima zahvaljujući Spielbergovim Raljama horor prodire u holivudsku srednju struju, te naposljetku pojave slasher-serijala poput Petka 13. i Strave u Ulici brijestova u 80-ima te serijala Vrisak Wesa Cravena u 90-ima, uz proboj japanskog horora, već gotovo dva desetljeća najvažnijeg fenomena ne samo u okviru žanra, fenomena o trajnoj popularnosti kojeg govori i premijera nažalost prilično slabe, trivijalne i dominantno eksploatacijski usmjerene serije Vrisak na MTV-u ovog ljeta. Tvrdnja da su horori danas iznimno rijetko ambiciozn(ij)a djela sa stavom i makar natruhama društvene kritike odnosi se na činjenicu da predominantna većina suvremene produkcije otpada na slashere o manijakalnim ubojicama te na prepravke filmova Carpentera i Cravena, pri čemu je potonji zahvaljujući neobično solidnim „remakeovima“ Posljednje kuće nalijevo i filma Brda imaju oči, ali ne i Strave u Ulici brijestova, prošao bolje od Carpentera sa slabašnim prepravcima Noći vještica,  Magle i Stvora. 

Uz Johna Carpentera, Georgea A. Romera i Tobea Hoopera, Wes Craven je četvrti autor koji je do sama kraja ustrajno ostao vjeran hororu, čija su inovativna ostvarenja obilježila 70-e, 80-e i 90-e godine te koji je uz spomenutu trojicu (valja vidjeti kakav će rezultat polučiti Sam Raimi s najavljenom serijom Ash vs Evil Dead čiji je izvršni producent i redatelj prve epizode) najzaslužniji za održavanje trajnog ugleda i popularnosti žanra, jer se naposljetku unatoč svemu pamte samo najbolji. Već prvijencem, Bergmanovim Djevičanskim izvorom nadahnutom izvrsnom Posljednjom kućom nalijevo iz 1972, Craven je snažno markirao žanr ne samo kao inteligentni, obrazovani i osviješteni novi film(ofil)ski glas, nego i kao filmaš koji se tematiziranjem sukoba urbane i ruralne Amerike, što je motiv kroz koji su se na filmu odražavali prosvjedi protiv rata u Vijetnamu, marševi za građanska prava i stanje u društvu nakon nekoliko politički i(li) rasno motiviranih ubojstava poput onoga Martina Luthera Kinga, nadovezao na godinu ranije snimljeno remek-djelo Psi od slame Sama Peckinpaha i kultno Oslobađanje Johna Boormana. Neka su od općih mjesta žanra, ona kojima će se Craven stalno i intenzivno vraćati: par nevinih djevojaka za koje je u uvodu sugerirano da otkrivaju svoje tijelo i seksualnost, kao i s tim povezane osjećaje odrastanja i oslobađanja, sukob njihove nevinosti i brutalnog nasilja, šokantno eksplicitno predočavanje nasilnih i morbidnih prizora, niz crnohumornih, ironijskih pa i sardoničnih detalja i obrata, prisiljavanje predstavnika civilizacije na odbacivanje građanskih hemunga i pretvaranje u nemilosrdne nasilnike kakvi su oni protiv kojih se bore, čime se i inicijalna civiliziranost pokazuje tek kao iluzija, te naposljetku prikazivanje naivnosti i fragilnosti hipi-ere.

Tinejdžeri u nevolji

U neznatno inferiornijem naslovu Brda imaju oči, realiziranu pet godina poslije, Craven je ponudio raskošnije produciranu tematski i izvedbeno sličnu priču smještenu u pustinju Arizone, u ambijent u kojem će se obitelj umirovljenoga policajca kao predstavnici građanske srednje klase nalik onima u Hooperovu Teksaškom masakru motornom pilom suočiti s nepojmljivim barbarstvom i divljaštvom, u koje će opet silom prilika i sami potonuti.

Premda i danas uživaju kultni status, filmovi Swamp Thing, prema nedavno i kod nas objavljenu stripu Čudovište iz močvare Lena Weina i Bernieja Wrightsona, te Zmija i duga nisu na razini Cravenovih prethodnih ostvarenja, a majstor će se u vrhunsku formu vratiti 1984. sa Stravom u Ulici brijestova, koja ga je pretvorila u veliko žanrovsko ime, a Freddyja Krugera u kultnu pop-figuru i u nastavcima antijunaka. U tom su filmu protagonisti skupina tinejdžera koji će, u snovima postajući žrtvama manijakalnog ubojice, shvatiti da ispaštaju zbog zločina iz osvete koji su počinili njihovi roditelji. Ti su tinejdžeri inteligentni i obrazovani, baš kao i očekivano i razumljivo samoživi, neodgovorni i lakomisleni, a u priči o njihovim smrtonosnim nevoljama Craven ističe varljivost i nestalnost stvarnosti uz istovremeno naglašavanje važnosti snova. Pri svakom novom gledanju Strave... uvijek iznova imponiraju redateljeva neobuzdanost i maštovitost, kao i do danas nedosegnuta hrabrost u prikazivanju bestijalnih prizora nasilja i smrti, što će Craven uspjeti ponoviti u prijelomnom Vrisku iz 1996.

Nastao prema scenariju debitanta Kevina Williamsona te koncipiran i kao posveta njegovim omiljenim hororima, Vrisak je i danas svježe i poticajno poigravanje samim žanrom, njegovim odrednicama, općim mjestima i klišejima, kao i trajna metafilmska zafrkancija u kojoj mahom neodgovorni, nezreli i budalasti protagonisti, zatječući se u smrtnim opasnostima, svoje situacije uspoređuju sa sličnim scenama iz najdražih im filmova strave. Strašni i uzbudljivi prizori neprestance se izmjenjuju s crnohumornim i ironijskim dionicama, štoviše, strava je neodvojivo impregnirana crnim humorom, ironijom i metafilmskim dosjetkama i verbalnim forama, režija je maestralna, iznimno sugestivna i precizna, naracija je dinamična, a galerija likova zanimljiva i obilježena efektnim karakternim ili tjelesnim osobinama. Sve su to razlozi zbog kojih se Vrisak, baš kao i njegov za nijansu inferiorniji nastavak, doimaju kao da su snimljeni jučer.. Isto se nažalost ne može reći za slab i bezidejan treći dio te derivativan i ne osobito maštovit, ali neosporno zabavan i uzbudljiv Vrisak 4 iz 2011, Cravenov posljednji film kojim je meštar horora još jednom svim epigonima i onima koji se odvaže na snimanje prepravaka njegovih filmova učinkovito pokazao kako se to radi.